Život nije izvoz ruža željenih boja
Ružičasto kažeš (naočale nosiš) ja sve vidim crno
Kako možeš misliti tako nešto
Neugledna siva za nas nikad nije živa
Sivila da ima u životu ne bi bilo oseka i plima
Noću vidim samo modrinu i srebro na grudima tvojim
Riječima nikad ljubavi ne brojim
Ne nameću se boje tako lako
Pa makar ih i Shakespeare nazivao svojim
Miješanjem boja dobiva se ljubav
I nije šuplje u prazno
Svaka ruža trnje ima
Sigurno se tako ništa ne gubi
Mislima mojim nudiš svjetlost
Ne izokreći riječi
Godišnja doba postoje da čvrstoću misli provjerimo zimi
Provjetrimo u proljeću nekom
Premda je jesen kad zatvoriš vrata otvaraš prozor
I ljubav ponovo uđe
Nijanse nam nikad nisu tuđe
To su leptiri što spominješ ih često